Između njih je puno sličnosti, ali i razlika. Jedan je gotovo pa doživotno vezan uz grupu »Grad«, a drugi će pak mnogima zauvijek ostati u sjećanju kao član »Laufera«. Kako god bilo, Slobodan Bobo Grujičić i Alen Tibljaš dvojica su bubnjara koji se mogu pohvaliti da su zajedno svirala u više od 35 bendova, ostvarili nebrojeno mnogo »gaža« i usputnih kolaboracija. Kao glazbenici instrumentalisti nisu se striktno držali rock-voda, već su svako toliko »zaplovili« i drugim žanrovima, šireći i obogaćujući tako svoje bubnjarsko znanje.
Rodom iz Ploča, Slobodan Bobo Grujičić prvi je susret s glazbom doživio kada je imao samo šest godina.
– Bio sam mulac i slučajno sam sa susjedom otišao na probu limene glazbe »Ploče«. U ruke sam uhvatio doboš, i već sa 7 godina sam zasvirao na jednom pogrebu, a s 13 godina sam počeo svirati i bubnjeve, ispričao je Bobo koji je u to vrijeme svirao i klarinet, no sudbina je odredila da u budućnosti postane vrsni majstor s palicama.
Ipak, sve do odlaska u vojsku ozbiljnijeg rada nije bilo.
– Prvi pravi bend imao sam kada sam bio u JNA. Tada sam bio zadnji šef orkestra Hrvatske ratne mornarice i svirao sam s vrhunskim glazbenicima. To je bila inkubacija. Kad si u pubertetu, nije ti do vježbe, i ne shvaćaš sve to ozbiljno. Ali kad moraš i kad nemaš drugog izbora, onda je to već ozbiljnije, kaže bubnjar koji je nakon »epizode vojska« postao i ostao članom grupe »Grad«.
U vrijeme kada je Rijeka bila iznimno deficitarna po pitanju bubnjara, pomogao je Vlado Simčić Vava koji ga je preporučio »šefu« Deanu Škaljcu.
– »Grad« nije moj bend, već dijagnoza, i dan danas će reći Bobo, ističući kako su se u riječkom sastavu vodili krilaticom »krv, znoj i suze«. Ipak, domovinski rat pomrsio je račune svima, i »Grad« je »status aktivan« na neko vrijeme »zamrznuo«.
Ali, Bobo je nastavio s radom i u nekoliko godina proširio popis bendova. Svoj je trag ostavio u »Letu 3«, »Mayfloweru«, »Gipssu«, »En Faceu«, »Beatles Revival Bandu«, »Belfast Foodu«, »Merita's«, »Urban & 4« te u »Kojotima« koje opisuje kao istinski rock-bend u kojem je neizmjerno uživao, a veliki stilski zaokret napravio je kada se priključio grupi »777«.
– »Sedmice« su mi došle sjajno radi širenja spektra na bubnju. Postao sam bolji, kvalitetniji i upotrebljiviji bubnjar, tvrdi Bobo koji kao svoj svirački uzor ističe legendarnog Johna Bonhama (»Led Zeppelin«).
Silnim mijenjanjima sastava unatoč, u tom poslu je najmanje bilo rutine, a najviše ljubavi.
– Za sviranje bubnjeva u bendu Maje Šuput zaista je potrebna velika ljubav prema tom instrumentu. Da mi je to osnovni posao, ne bih to mogao raditi. U životu sam imao situacija kada mi je bilo teško zbog financija. Bilo je i bendova za koje mi je žao da nisam otišao prije, ali da nisam uživao u svemu tome, teško da bih izdržao, zaključno će Grujičić koji stjecajem okolnosti već pet godina radi u Generalturistu kao voditelj tržišta Istra i Kvarner.
Za razliku od njega, Alen Tibljaš još uvijek živi isključivo od glazbe. Nekadašnji bubnjar »Laufera«, odavno je poznat kao čovjek koji svira na sto strana. Nakon raspada matičnog benda svirao je u »Monama«, »Blagdan Bandu«, »Metroboliku«, družio se i s »Divasicama«, a imao je i tu čast natupati zajedno s »Baretom i plaćenicima« te velikim hrvatskim rock-bendom »Majkama«. Niti to nije sve. Premda će za sebe reći da je veliki spavač, da je lijen i da nikada nije volio vježbati, Tibljaš koji u slobodno vrijeme već nekoliko godina radi i kao DJ, trenutni je član »En Facea«, »Mandrila« i pratećeg benda Ede Maajke!
No, kako se uopće odlučio za bubnjeve?
– U osnovnoj školi sam bio član instrumentalne grupe koju je vodio Ivica Badurina, naš profesor glazbenog. Nisam imao nikakvog glazbenog obrazovanja pa su me stavili za bubanj. Profesor je valjda shvatio da imam nekog dara, i tako je krenulo, ispričao je Alen koji je prvo ozbiljnije iskustvo stekao u grupi »Costa«. Zanat je nastavio peći nastupima na Ri Rocku i gitarijadama, a 1988. postaje članom originalne postave »En Facea«. Međutim, ne za dugo.
– Jednog dana na ulici sam sreo Damira Urbana s kojim do tada nikada nisam razgovarao. Njihov je bubnjar taman bio otišao u vojsku, i on me zvao da dođem na probu. Na kraju sam imao toliko proba da su me iz »En Facea« izbacili. To im nikad nisam oprostio, kroz smijeh je priznao Tibljaš koji je s grupom »Laufer« ostvario golem uspjeh. Kako je ta priča završila, svima je poznato. Četvorka se rastala i svatko je otišao svojim putem.
Alen se držao palica i poput kolege Grujičića biografiji pridodao »koš i još« bendova.
– Teško mi je uspoređivati gdje mi je bilo najbolje. Ima bendova od kojih ne očekuješ puno, a na kraju koncert ispadne odlično. Naravno, ima i loših svirki, ali lakše je kada sviraš ono što voliš, kaže Tibljaš koji prema vlastitom priznanju nema glazbenih uzora, a nije ni »frik« po pitanju opreme.
– Nisam baš pratio ni gledao rad drugih bubnjara, no Dennis Chambers svira s lakoćom koja me jednostavno oduševljava. Ne smatram se klasičnim bubnjarom. Ne »brijem« na solaže i ne zanima me koji tipovi »šarafa« idu uz određene bubnjeve, otkriva riječki majstor s palicama koji zahvaljujući suradnji s mnogobrojnim bendovima odlično barata svim stilovima, uključujući i hip-hop.
– Kada se svira uživo, hip-hop je u potpunosti drukčiji. To više sliči na »Rage Against The Machine«. Mijenjaju se aranžmani i sve je prilagođeno načinu sviranja, mišljenja je Alen Tibljaš.
