Za Uskrs su mladi iz Udruge Lijepa naša i Srednje škole fra A.K. Miošića organizirali prikupljanje pomoći za Majčino selo u Međugorju. To je ustanova za djecu bez oba roditelja, nepoznatih roditelja, napuštenu od roditelja, roditelja spriječenih da vrše roditeljsku dužnost i djecu čiji je razvoj ometen obiteljskim prilikama.
Mjesec dana iza Uskrsa, baš za Majčin dan, odlučili smo otići u selo i vidjeti kome smo to barem malo pomogli.
Bili smo žalosni što mnogi članovi Udruge nisu mogli ići jer nemaju putovnicu ili osobnu kartu, ali zakon je zakon. Najgore od svega je što nas ni na polasku, ni u povratku nisu uopće pregledali na granici!
Kiša nas je pratila cijelim putem, ali nije nas ni malo omela! U Majčino selo smo stigli u 10 sati, i prispjeli baš na predavanje o važnosti obitelji, posebice majčine ljubavi. Za djecu smo ponijeli lijepe darove koje smo uručili časnoj sestri Gabrijeli u jednoj od sedam domova. Prijateljstva su sklopljena vrlo brzo. Naši četvrtaši odmah su se skompali sa vršnjacima – Slađanom, Markom i njegovim mlađim bratom Mariom, i u dnevnom boravku prešli na provjeravanje sličnosti i različitosti u školskim programima. Srednjoškolac Kiki za to je vrijeme poveo muške i ženske vršnjake na partiju nogometa u obližnju dvoranu. Još kad je Kiki izjavio da je Hajdukovac, što da se kaže – odmah su izmijenili mobitele, palo je obećanje da će mu poslati Hajdukov dres, i da će se opet naći na jesen. Njihova odgojiteljica, sestra Gabrijela, jedna iznimno topla osoba, uz kavu i sok malo je popričala sa nama o uvjetima u kojoj su ta djeca živjela, i o tome kako sada žive i uče. Istaknula je da im najviše pomažu Irci, zatim Talijani i Amerikanci. Oni su gradili kuće, slali kamione namještaja, a i sada pomažu kada im bilo što zatreba. Dok smo mi pričali, srednjoškolke Franka i Ivana kuhale su ručak, a Keti je pospremala. Kuća je velika, lijepo uređena, sa dnevnim boravkom, kuhinjom i blagovaonicom u prizemlju, i spavaćim sobama na katu. U svakoj kući je sedam do osam djece i mladih. Rastanak je bio tužan, uz puno obostranih obećanja da će se svakako opet naći.
Majčino selo se nalazi na periferiji Međugorja, pa smo nakon rastanka od naših novih prijatelja pošli u središte svetišta. Tu smo dobro ručali i osvježili se, a djeca su dobila sat slobodnog vremena za kupovinu suvenira, nakon čega smo otišli u crkvu. Baš smo imali sreću, stigli smo točno na posvetu, pa su tako svi naši kupljeni darovi, zajedno sa nama, posvećeni. Posjetili smo i obližnje etno selo, gdje su oduševljena djeca obišla svaki kutak, a usput su vidjeli malenoga ponija, tvrdoglavog kenjca, nekoliko kokica, pauna i paunice, jednu ovcu i kozu….
Izlet je bio vrlo lijep, koristan i poučan. Djeca su upoznala svoje vršnjake koji nisu imali sreću kao oni da se rode i rastu u zdravim obiteljima; upoznali su jednu zamjensku majku, časnu sestru Gabrijelu koja odiše ljubavlju i brigom za tu djecu kao da su njena, i nesebično već tri godine, 24 sata na dan skrbi o njima; naučili su da je lijepo dijeliti, darivati i družiti se sa djecom koja nemaju roditeljske ljubavi , ali su u svemu kao i oni. Danas smo mi voditelji doista bili ponosni na neretvansku mladež.
Iskreno se nadam da će im se ovaj susret i ovaj posebni dan urezati u sjećanje za cijeli život!
Foto i tekst: Ana Musa
| < « | » > |
|---|
