Lagano dolazi zima, osjeti se to u zraku. Plus, počele su one zagrebačke magle, teške jesenske, koje ljudi obično mrze, a meni su iz nekog razloga drage. Pogotovo one noćne, koje se spuste negdje oko jedan, dva u noći. Nekako daju smiraj gradu, izgleda skoro pa blaženo, okupan u crvenoj izmaglici, zbog vanjskih svjetala.
Ali smiraja u državi nema, stanje je tako šizofreno da bi se grohotom smijao na situaciju kada se ne bi ticala i moje kože. Brod tone, ali orkestar i dalje svira kao lud, problem je što me ne puštaju s palube. Svi mi volimo imati svoj mali kineski zid od života i nastojimo da nas se ono izvana ne dira. No, sada više nije moguće, i tek rođena beba tamo negdje u Zajčevoj ulici osjeća teret budalaština ovog naroda.
Teško je danas biti tovar u purgeriji, ali bogami ništa lakše nije niti purgerima, ako ćemo pravo. Evo, sad su još došli i taksisti koji blokiraju grad, ne sviđa im se što gube monopol. Radi se inače o jednoj od najbahatijih ljudskih sorti, nenaviklih na pravu konkurenciju, a željnih novaca. Drugačije ih se ne može nazvati, jer kada vam za put od autobusnog kolodvora do Savice naplate 60 kuna pod normalno, to jednostavno nije normalno.
Oni koji su bili ili jesu u Zagrebu znaju da se radi o dvije tramvajske stanice. Kada dolazite iz domaje s hrpom domaće spize, taksi je nažalost jedini izbor, osim ako nećete nabaviti nekog prijatelja da vas vozi. Kako busevi iz Ploča obično dolaze u loše vrijeme (čitaj prerano), uvijek mi je nekako bilo neugodno žicati ljude prijevoz.
Pratim malo što se događa u Pločama, sve mi se čini da nema ništa nova. Osim što je dožupanica pojasnila kako je nama Dubrovnik eto bliži od Splita i kulturološki i jezično i svakako.
Ne znam, ja sam nekako oduvijek govorio o kumpiru, a ne o potati, možda sam ja iznimka. Budalaštine ukratko. Drago mi je vidjeti Dalmaciju, odnosno Dalmatinku sada, u Prvoj rukometnoj ligi.
Još se sjećam onog ludila što je bilo tamo 94. i 95. godine, kada smo bili hit prvenstva. Super je bilo da je nekako u isto vrijeme Hajduk gonio sjajno u Europi, nekako je bilo super, samo da nije bio prokleti rat. A najponosniji sam kada vidim fotografije kluba, trener iz Ploča (njegov stric igrom slučaja živi u istoj zgradi kao i ja), a sve cure manje više domaće, i to onako mlade, da se na fotografiji čini kao da se skupila ekipa nekog nižeg srednjoškolskog razreda.
Kada je sve u državi u banani, bar da nas "Malene" malo razvesele.
| » > |
|---|
