Glas Koncila objavio je tri dirljive priče o tome kako se Božić slavio za vrijeme agresije na našu zemlju na hrvatski narod 1991. kada su mnogi vjernici proveli Božić pod kišom granata, u skloništima, u progonstvu. O tome kako su Božić proveli na ratištu, za katolički su glasnik govorili i dragovoljci i veterani Domovinskog rata Gordan Musulin i Ante Marević iz župe Staševica kod Ploča. Musulin sa suprugom i troje djece živi u Staševici i ističe da je Bogu zahvalan što imamo slobodnu Hrvatsku i što je ostao živ tijekom rata.

»U Hrvatsku vojsku pristupio sam u srpnju 1991. na početku same okupacije hrvatske države. Uključio sam se u topništvo Zbora narodne garde i bio sam na južnom bojištu«, kaže Musulin. »U prosincu 1991. u vrijeme Božića zatekao sam se u mjestu Imotica na južnom bojištu. Istodobno, bio je tužan i veseo moj Božić. Na jednoj strani branili smo svoju državu daleko od kuće u mislima na svoje roditelje, svoje bližnje i sjećali ih se svakog trenutka u molitvama. Ja na ratištu, oni u kući. Imam četiri brata i tri sestre, dakle, osmero nas je bilo u kući. Svi su prolazili kroz misli i molitvu.
Bilo je teško kad si u rovu, a svi slave slobodu i mir - jer je Božić - a mi s puškom u ruci u rovu. Nije bilo dovoljno ni hrane, a bila je zima. Moj je Božić bio i ponos i tuga. Jedina misao je bila kako obraniti svoju rodnu grudu, obraniti svoju državu. Promišljao sam: Večeras je Badnja večer, a ja sam u rovu. Isus dolazi u cijeli svijet pa će i u moj rov. Molio sam, svrati se, Isuse, i k meni u rov, daj mi snage, daj nam mir. Osjećao se tada Božić u zraku. Običaje koje smo imali kod svojih kuća u malom simboličnom smislu prenijeli smo na bojište. I dok se pucalo, mi smo pripremili svoju bor i kitili ga. Bili smo veseli i ponosni, jer je Božić, a na drugoj strani, tužni jer se puca, ratuje, branimo svoje živote. Već druge godine, iako je još bilo vrijeme rata, bilo je drukčije. Kad su završila borbena djelovanja, bilo je puno ljepše. Bio je neki krhki mir, a Božić je bio ljepši. Badnja je večer bila puno drukčija. Dok su jedni bili za Božić kod svojih kuća, drugi su bili za Novu godinu. Božićna poruka mira na terenu još je teža - kad cijeli svijet slavi mir, a mi smo u rovu. Bez obzira na rat, Božić je uvijek donosio veselje među vojnike. Pripremili bismo se i kroz sakramente sa svojim svećenicama. Dolazili su nam na bojišnicu, tu su nas ispovijedali i molili. Oni su nas bodrili, davali nam snagu. Uvijek su nas upozoravali da ne činimo zločine, da ostanemo ljudi. Put i vodilja bio nam je Bog, jer tko se obraća Bogu, s Bogom živi i ima snagu. Danas je teško promatrati što se sve događa u ljudskim srcima i kakav je odnos prema braniteljima. Bio sam i ja topnik i tužno mi je kad danas netko traži topničke dnevnike, jer to je progon branitelja. Imam topnički dnevnik u srcu. Mogu otići u Haag i nositi svoj dnevnik u srcu. Vodio sam ga u studenome 1991. Imali smo šest granata i na jednu našu granatu, agresor ih je vraćao po tisuću. Hrvatska je stvorena krvlju i nikoga nije napadala. Danas je trebamo čuvati i slaviti Božić u duhu, a mi ga branitelji slavimo u strepnji i ponovno molimo: Dođi, Isuse, u moje srce.«

"Isus traži kućicu, a mi Hrvatsku"
Ante Marević, dragovoljac od 1991, kaže da je za Božić molio za mir te da ne dođe do sukoba na terenu. »Mi branitelji nismo željeli nikome oduzeti život, nego smo samo branili svoju domovinu. Kad vas taj osjećaj prožima i u sukobu ste s neprijateljem, vi tražite mir. Mene je 1991. zatekao Božić na terenu. Svaki je rat težak, a pogotovo kad si slabiji. Može čovjek biti jak, ali kad dođe u sukob, malo je normalnih ljudi da u tom sukobu žele oduzeti nekome život. Pogotovo u tim božićnim danima kad čovjek želi mir i tišinu. Božić je nešto lijepo za nas, nešto što donosi radost i mir. Iz naše Staševice, koju su mnogi smatrali partizanskom, najviše je bilo dragovoljaca i tada su svi pokazali kako im je stalo do Božića, do Boga. U tom trenutku božićnih dana prođe vam kroz glavu cijeli život, sva povijest ljudska prođe kroz ljudske misli. To je nešto čudno što čovjek doživi i proživi o Božiću na ratištu. Bio sam oženjen, supruga je medicinska sestra koja je u to vrijeme bila u ratnoj bolnici u Metkoviću, a dijete od pet godina ostalo je kod kuće. Nisam želio otići van. Ostao sam braniti svoju zemlju. Ostavljam ženu i dijete i idem u rov.
Čudni su to osjećaji bili za Božić, jer u tom trenutku bio sam ispunjen nekom posebnom ljubavlju čak i prema neprijatelju. Bog nas je stvorio da nešto stvaramo s ljubavlju, da nešto doživimo. Molio sam Boga dan i noć da se nekome ništa ružno ne dogodi. Na drugoj strani, teško je slaviti Božić kad se čeka tko će preživjeti, tko će biti ranjen. Tako smo božićnih ratnih godina imali u sebi tugu i nadu. U tom trenutku osjećali smo se poput Isusa dok on traži svoju kućicu, mi tražimo svoju Hrvatsku, svoj dom. To je naš Božić. Nas je vjera održala, jer ne bismo mogli izdržati da nas nije vodila ljubav. Kroz rat vodila nas je radost Božića, radost traženja i iščekivanja. Teži je danas Božić nego u ratu. Tužno je kad uhićuju generale i časnike, a nemoćan sam. Ne može moja riječ danas doći u javnost. Ne mogu reći ono što osjećam pa me onda razdire i boli nepravda. To se uvlači u nas postupno, a mediji ne žele slušati jer su kontrolirani iz centara moći. Veća je nesigurnost danas u ljudskim srcima o Božiću, nego u trenutku rata. Ostaje nam jedino nada i radost Božića, jer on ipak svima ravna i svime upravlja.«