ploce.com.hr - Neslužbeni web portal grada Ploča - Enter your slogan here

Oko Bafane Bafane, reprezentacije Južne Afrike, dan prije početka prvenstva i utakmice s Meksikom stvoren je željezni obruč koji vjerojatno ne bi uspjela probiti ni američka 5. flota. Navijači su od Southern Sun hotela, koji je stožer reprezentacije, otjerani, naravno, nasilno. I novinari su otjerani. Manje, ali ne potpuno bez argumenata mišića ljudi u uniformama. Vani, na cesti, oni zato u desecima čekaju da se netko smiluje i pozove ih unutra. A odande ni glasa.

U foajeu hotelu nervoza je maksimalna. Najviši dužnosnici pomiješani s gomilom tjelesnih čuvara. Odijela, kravate i pištolji za pasom. Da je netko otvorio šampanjac, tu avanturu bez sumnje bi platio duljim bolničkim liječenjem. I usred tog, za naše europske prilike nezamislivog ludila stoji dvojac koji razvlači šal hrvatske nogometne reprezentacije. Uz maskotu prvenstva Zakumi, kockice su se razletjele na sve strane. Kakav prizor! Naravno, nije ovo bila slučajnost. Tako daleko ne bi dogurao netko bez posebne priče. A upravo je takva ona koju su mi njih dvojica ubrzo ispričala.

Pitso Mosimane prvi je pomoćnik južnoafričkog izbornika, Brazilca Carlosa Alberta Pereire. On je ujedno jedini crnac, Afrikanac u njegovu stožeru. Zbog toga ponos nacije. Nakon prvenstva i najizgledniji novi izbornik. Zvijezda i bez toga već odavno. Hrvat Ivica Stanković, menadžer s licencijom Fife, koji već godinama radi u Africi, njegov je prijatelj, ali i zastupnik. Kada sam ga upoznao prije nekoliko dana, nisam ni slutio da je upravo on ‘čovjek koji zna pravog čovjeka’. Onaj koji rješava probleme i ispunjava sulude novinarske fiksacije. Hvala ti, Stana. Mosimane mi stoga odmah u startu objašnjava da sam baš zbog toga Pločanina imao priliku susresti ga ni 24 sata prije početka SP-a.

– Ovdje je oko nas takvo ludilo da smo svi kao hipnotizirani. Uskoro je utakmica, stres i nervoza su na vrhuncu. Ne znam više kako se zovem, a onaj tko mi pokloni minutu vremena, ozbiljno će me zadužiti. No, Ivica je potpuno druga priča, za njega uvijek ima vremena koliko treba – govori Mosimane dok ga svi slučajni i namjerni prolaznici revno prisluškuju. Kada se nakon toga pristao ponovno zaogrnuti hrvatskim šalom, e tu su već stvari počele izmicati kontroli. Prilazi nam zbog toga i Lizzi Killani, direktorica marketinga prve nogometne lige Južne Afrike. Opet klik. Pa jednom svi zajedno, pa… trebali smo što prije početi bježati.

– Bit ćemo dobri, nadam se pobjedi, drukčije ne smijem ni razmišljati – priča mi trener dok ostali vikom traže kartu viška koja je za otvaranje na crnom tržištu već dosegnula cijenu od 600 eura. Kakva fertutma oko nas, opet me stišće u grlu jer Hrvatska nije ovdje. Sada i drugi žele naš šal… Slavene, Slavene. No, Hrvati su ipak u Južnoj Africi. Pa taman samo ovako, polunavijački i poslovno.
Kada se atmosfera malo primirila, Stanković i Mosimane konačno dolaze u priliku ispričati mi kako ih život spojio i ostavio takvima.

– Upoznali smo se u Zambiji na jednoj utakmici. Kliknuli smo istog trena. Pitso je bio trener višestrukog prvaka JAR-a, Super Sporta, a ja menadžer koji je došao iz Sijera Leonea. Počeli smo surađivati, ali i pomagati si privatno u onim nezaobilaznim, teškim trenucima koje život donosi. Nikada nijedan nije zakazao. Na kraju, evo dogovaramo kako uskoro organizirati utakmicu Hrvatske i Južne Afrike. Bila bi to poslastica za obojicu – kaže Stanković. On je inače prije karijere u nogometnih vodama, godinama radio kao humanitarac u zapadnoj Africi. Menadžer je postao slučajno, a licencija Fife donijela mu je uspjeh koji ne namjerava tako lako napustiti. Diljem Europe on danas ima niz svojih igrača. U Africi još i više, tako da u urede vlasnika ovdašnjih ultrabogatih klubova Kaizer Chiefs i Orlando Pirates ulazi kako neki od nas ne smiju ni u kuću kada se supruga digla na lijevu nogu.
Ovdašnji ljudi vrlo dobro znaju za prijateljstvo Stankovića i Mosimanea pa njih dvojica nezgodne situacije često rješavaju lakše nego što bi to bilo uobičajeno. A nogomet u ovom dijelu Afrike na takvoj je razini da se s onim prevarantskim kod nas uopće ne može usporediti. Ovdje dva derbija na stadionima vidi više ljudi nego kod nas cijelo prvenstvo. Novca zbog toga ima kao u nekih ruskih tajkuna što se zalijeću prema Premiershipu ili arapskih im kolega. Kada to čovjek ovdje iskusi iz prve ruke, dođe mu da se fizički obračuna sa svim onim neznalicama na zapadu koji kukaju nad jadnom Afrikom. Volio bih i sam biti tako jadan, zaključujem, pa odmah razvlačim osmijeh na lica svojih domaćina. Mosimanea ubrzo ostavljamo na milost i nemilost vlastitih strahova koji proizlaze iz nadanja u pobjedu čitavog ‘rainbow nationa’. Nije mu lako, tu dvojbe nema. Afrika jednako intenzivno voli i mrzi. Za poražene nema milosti. Možda baš zato on uz pozdrav spominje imena nekih hrvatskih igrača. Da su mu oni na raspolaganju… snatri i opet podsjeća na to da nam je baš ovdje mjesto.

Kada smo na kraju završili u Stankovićevoj vili u Johannesburgu koja je čuvana, a bome i sređenija od predsjedničkih dvora na Pantovčaku, njegova supruga Južnoafrikanka Angie objasnila mi je kako nije ovaj trener jedini koji ima grč u želucu.
Obučena u dres svoje reprezentacije izaziva Stankovića da on odjene hrvatski. Njemu je lakše jer će utakmicu u petak gledati drukčijim očima. Njoj pak nije do šale, kao što nije nijednom od 50 milijuna njezinih sunarodnjaka koji će sutra ili slaviti ili plakati. Eh da nam je barem na otvaranju mogla biti utakmica naše dvije momčadi. Bilo bi tu svega, grle se i smiju.
Previše je ovdje emocija za jedan običan dan. Afričke i hrvatske, zajedničke priče svuda uokolo.
Na hotelu reprezentacije Južne Afrike stoji jedan stih iz nacionalne himne. On sve ovo možda i najbolje objašnjava. ‘United we shall stand’. Šteta što to i u nogometnom smislu u petak oko 16 sati, na stadionu Soccer City, neće biti baš tako.