PREKO 700 TISUĆA GRAĐANA DALO SVOJ POTPIS
Sindikati su uspjeli u nemogućoj misiji. Prikupili su skoro dvostruko od potrebnog broja potpisa za raspisivanje referenduma. 25. lipnja povijesni je dan za Hrvatsku, ali od jučer to je i 24. lipnja. To je dan kada su se građani ove zemlje napokon odlučili trgnuti i pokazati da još uvijek imaju barem malo dostojanstva i samopoštovanja. Kao nepopravljivi optimist nadao sam se ovakvom ishodu, ali nisam u potpunosti u njega vjerovao. Zato danas osjećam još veću sreću i ponos na sve one koji su dali svoj potpis.
Bitka tek predstoji
No nije još uvijek vrijeme za euforiju i slavlje. Prava bitka tek predstoji. I sami sindikati očekuju opstrukcije i odugovlačenja vladajućih u raspisivanju referenduma. Stoga očekujem daljnje sindikalne akcije i potporu građana ukoliko do opstrukcija i dođe.
Da strah sindikalista nije neutemeljen možemo vidjeti i iz primjera što je Sabor ˝zaboravio˝odrediti proceduru oko raspisivanja referenduma pa prikupljene potpise jednostavno nema tko pregledati i prebrojiti. Ustavni sud već četiri godine nema ovlasti provjeravati zakonitost referendumskog pitanja, niti je li prikupljeno dovoljno potpisa. Sabor u međuvremenu, naravno, nije donio odluku tko provjerava i broji potpise. Nejasno je i koliko građana mora izaći na referendum da bi on bio valjan. Je li to, prema starom Ustavu, 50 posto plus jedan glasač s biračkog popisa ili prema novom koji kaže da nije važno koliko birača izađe na izbore, već je bitno da imaju većinu.
Na sindikatima najveći teret i odgovornost
Sve su to pravna pitanja i nejasnoće koje će sindikalni čelnici morati razriješiti. Nema sumnje da im neće biti nimalo lako jer je sprega politike i kapitala (možda i kriminala) vrlo jaka i godinama djeluje neometano. Ne mogu se puno pouzdati ni u oporbene stranke (čast iznimkama od kojih su neke organizirale i prikupljanje potpisa). Većina oporbenjaka stoji sa strane i čeka rasplet, a neki još uvijek daju kontradiktorne izjave i nisu se odlučili na čijoj su strani, radnika ili kapitala.
Teret koji su sindikalisti na sebe preuzeli nije nimalo lagan. Ma što mislili o njima, preuzeli su vruć krumpir i moraju imati našu punu podršku. Na njima je odluka hoće li tu podršku iskoristiti ili izigrati.
A da su sindikati bar malo moralniji od stranaka pokazuje i posljednji primjer kada Ani Knežević nije izglasano povjerenje u njenom sindikatu zbog pronevjerenih 20 tisuća kuna. Što je 20 tisuća kuna? Ništa, sitnica! Ali ona je kažnjena i neka je kažnjena. Da smo kojom srećom i mi tako kažnjavali na izborima i dizali se kod prvih privatiziranih (opljačkanih) tvornica, vjerujem da danas ne bi ni imali ove teme. Sada, što je, tu je. Nadam se da je ovo prekretnica i da više nećemo samo gunđati nego reagirati bez odgode. To nije bitka protiv države već za državu, za rad i njene građane koji od svoga reda žele i živjeti.
| < « | » > |
|---|
