Ovogodišnji prvomajski uranak je diljem zemlj bio obilježen kišom. Rekao bih da je i nebo plakalo nad hrvatskim radnicima. Nisu nas, nažalost, ni ove godine mimoišli komentari o slavljenju nekakvog komunističkog praznika. Rekao bih ništa čudno za zemlju u kojoj se rad smatra sramotom i grad koji tek od prije koju godinu službeno obilježava Praznik rada.
Da rad u ovoj zemlji smatraju sramotom, a radnike nižom vrstom, naši vlastodršci ne trebaju to eksplicitno reći. Dovoljno je vidjeti njihov odnos prema radu i uredbe koje donose u svezi s njim.
Rad se, primjerice, raznim nametima, oporezuje sa skoro 50%, dok se kapitalna dobit uopće ne oporezuje. Čak se izbjegava upotrebljavati i naziv radnik, već se mijenja djelatnikom.
Kakav je odnos prema radu možete pitati i sve one radnike koji su danas na svetu nedjelju i državni praznik radili. Pitajte ih za koliko će im biti uvećana satnica. Od većine ćete, zasigurno, dobiti odgovor kako će im taj dan biti plaćen kao i svaki drugi običan radni dan, dok mnogima taj dan uopće neće ni biti plaćen jer će im u friziranim buštama stajati da na jučerašnji dan nisu radili.
Radnik je danas pretvoren u roba i iskorištava se do krajnjih granica. Radniku se želi ubiti svako dostojanstvo i odvojiti ga od obitelji, od prijatelja i od svih sfera života koje nisu direktno povezane sa radnim mjestom. Propagira se pohlepa, materijalizam i novac kao jedini cilj i smisao života. Praznik rada kao simbol poštovanja prema radu i radnicima posebno je na meti. On se namjerno želi prikazati kao besmislen, komunistički i dan neradnika. Prihvaćanjem tih teza, današnji radnik sam sebe zbog svoje neukosti i nesvjesnosti pretvara u roba. A kada rob sam želi biti robom onda strani hoštapleri i domaći kriminalci i ratni profiteri i nemaju baš težak posao.
Rezultat takve politike najbolje je vidljiv baš u Dalmaciji. Skoro sve firme koje su zapošljavale na tisuće radnika sada su uništene, a njihova imovina pokradena. I ono malo što je ostalo samo preživljava i životari do izbora poslije kojih ih očekuje stečaj ma što god im obećavali oni koji su ih u to stanje i doveli. Došli smo u stanje eldorada za svakog modernog robovlasnika. U situaciji kada za svako, pa i ono najgore radno mjesto pretendiraju barem trojica bez posla, poslodavci sa radnicima mogu raditi što ih je volja. Oni to i čine, a radnicima ostaje samo trpjeti i u svoj svojoj muci biti sretni što uopće rade. Današnja je slika ovdje upravo takva, žalosna.
Sizif
| < « | » > |
|---|
