KAKO BITI SVOJ I O(P)STATI?
Biti novinar i izvještavati javnost nikada nije bilo jednostavno. Još u davnim vremenima sudbina glasnika uvelike je ovisila o trenutnoj volji vladara ili seljana. Mnogi će reći da su danas novinari kupljeni i da pišu po nalogu. Naravno, i tu ima istine, no mislim da je još uvijek najveći broj njih neovisan ili to nastoje što više ostati. Donošenje neke vijesti uvijek izaziva reakciju prema novinaru i kod onog tko čita i kod onog o kome se čita. Kada novinar uz izvještaj treba dati i svoj sud, reakcija drastično raste.
Rekao bih da su danas najzastupljenije dvije vrste pritisaka na novinarsku profesiju. Marketinški pritisak, odnosno želja vlasnika medija za dobiti i onaj politički. Oba su pritiska uvijek prisutna, a omjer prvenstveno određuje činjenica radi li se o javnim (državnim) ili privatnim medijima.
Imamo pravo znati
Svaka vlast i politička opcija želi imati medije pod kontrolom. Svi žele da se o njima lijepo piše, osobito pred izbore. Što je društvo nezrelije i demokracija slabija, utjecaj politike na javne medije je jači. Hrvatska, nažalost, tu nije iznimka. Naprotiv, najnoviji potezi vladajućih to upravo potvrđuju.
Iako se danas svi kunemo u racionalizaciju i pažnju u svaku kunu, prilog na HRT-u o promašenom projektu običnog internetskog portala bio je za vladajuće dovoljan za pozivanje urednika na odgovornost. Iz nepoznatih razloga, sa HRT-a su najavljena i ukidanja prijenosa sjednica Sabora i emisija Lica nacije i Poslovni klub. Stvarno me zanima razlog ovih odluka. Misli li netko da javnost nema potrebu i pravo znati što rade i govore, je li uopće u Sabor dolaze, oni koje tako skupo plaćamo i nakon završetka njihovih mandata? Smijemo li vlastitim razumom donositi mišljenja o pojedinim zastupnicima?
Tko smatra da u emisijama tipa Lica nacije, građani ne smiju čuti razmišljanja i nekih stručnjaka koji nisu zastupljeni u javnom životu? Kome smetaju izvještaji u Poslovnom klubu o stanju u hrvatskom gospodarstvu koje i dalje tone premda nas konstantno uvjeravaju da u petoj brzini uspješno stupamo tim „putem prema putu ka oporavku"?
Građani uvijek imaju pravo znati i informacija im se ne smije nikada uskraćivati ni oblikovati. Imamo pravo sami donositi odluke, makar i pogrešne, jer ionako sve odluke plaćaju samo mi, građani.
Smakni glasnika
Kod pritiska koji proizlazi iz želje vlasnika medija za dobiti situacija je možda drugačija, ali nimalo lakša po novinara. Ovdje uređivačku politiku osim vlasnika određuju i veliki oglašivači, ali i građani kao konzumenti. Naime, svakom je vlasniku stalo da njegov medij bude kvalitetan i da prvenstveno obrađuje kvalitetne teme. No, u sustavu ponude i potražnje da bi opstao mora obrađivati teme koje se najbolje prodaju.
Činjenica je da se kod nas najbolje prodaje žutilo. Iako će baš građani uvijek pljucati po žutilu, ostaju jasne brojke kako se u nas najbolje prodaju one najžuće novine. Najgledanije emisije i dalje su reality show-ovi, a građanima nikad dosta ljubavnog života Severine, Simone, modnog mačka, ali i ustaša i partizana i sličnih tema za odvraćanje pozornosti. O tim se temama najviše priča i vode najžešće rasprave. Ozbiljne, životno važne teme ne pobuđuju takav interes.
Kod nas je, također, omiljeno i napadanje novinara jer uvijek donose loše vijesti. Kao da su novinari krivi što ovoj zemlji i ovom društvu ne ide baš najbolje.
Nezavisni mediji osuđeni su danas na životarenje i preživljavaju samo zahvaljujući entuzijazmu i volontiranju onih koji ih stvaraju. Postavlja se stvarno pitanje kako danas ostati svoj, ne podilaziti nikomu i uspjeti opstati.
Sizif
| < « | » > |
|---|
