Stao je jednom jedan grad u obranu svoje zemlje. Njegovi su ljudi položili svoje živote za život domovine. U svojim izdisajima očajnički je tražio pomoć svoje zemlje koja nije uspjela doći. Zemlja se tada zarekla da žrtva neće biti uzaludna i da će grad ponovno sretno živjeti u zemlji pravde i slobode.
Danas, 19 godina kasnije, ova zemlja još uvijek nije ispunila svoje obećanje. Vukovar danas opet postoji, ali on ne živi, on nekako preživljava. Malo je od obećane pomoći došlo, malo se toga obnovilo, a za nekoć bogate i vrijedne vukovarce posla nema. Vojna pomoć, kažu, nije mogla doći. Ova materijalna mora doći. Dužni smo, gospodo, dužni!
(na slici Blago Zadro)
Još veći je problem kako obnoviti duše, kako od podijeljenog grada ponovno učiniti jedan. Naravno, ne treba se zanositi da će sve biti kao nekada. Rijeka krvi je preduboka, ali vukovarci pokazuju da su veliki i u oprostu. Suživot će ipak biti teško ostvariti bez da vukovarci napokon doznaju za sudbinu svih svojih poginulih i nestalih. To je problem kojeg Hrvatska, a još više Srbija moraju zajednički riješiti. Jednako se tako od Srbije očekuje da izvede pred lice pravde sve krvoloke Vukovara, Škabrnje i ostalih stratišta nedužnih ljudi diljem Hrvatske i BiH. Lijepo je bilo čuti ispriku Tadića, sada očekujemo i konkretne poteze. Važno je to ne samo zbog Hrvata već i zbog Srba koji će sutra živjeti u Vukovaru.
Nažalost, i danas se može čuti retorika koja je prethodila razaranju Vukovara. I danas Stanimirović može optužiti vukovarce da su zapravo oni započeli rat u Vukovaru. Tragičnije od njegove izjave samo je činjenica da je navedeni danas dio vladajuće koalicije ove zemlje i da zbog svoje izjave, ali i zbog svoje prošlosti, ne trpi nikakve posljedice. Vladajućima su ipak najvažnije stabilne fotelje. Ali, to ipak više govori o nama nego o njemu.
Nije stoga ni čudno što Vukovar ima samo jednog heroja, pok. Blagu Zadru. Lakše je proglasiti herojem grad nego njegove stanovnike. Kamen ništa ne pita i beskonačno je strpljiv. Kao da se kamen borio protiv četnika, a ne ljudi koji su u njemu živjeli. Nije uputno te ljude uzdignuti jer bi mogli nešto prigovoriti, mogli bi zasmetati poratnim „herojima“ koji su tada imali prečeg posla od nošenja puške.
Danas imamo nove heroje, našu odabranu kastu i nova „sunca istoka“. Vukovarski heroji nisu „in“ u ovoj zemlji. Nemaju para, ne prostače, ne tuku se, ne mogu platiti ćevape. Žive svojim skromnim, dosadnim životima. Baš me zanima kako bi danas i pok. Blago Zadro na izborima prošao u srazu sa novim herojima. Strah me i zamisliti odgovor.
Zbog Vukovara i svih onih koji su pali za domovinu moramo ovu zemlju izvesti na put slobode i blagostanja. Ova zemlja treba biti mjesto življenja i ponosa, ne preživljavanja. To je prvenstveno zadaća mladih ljudi koji moraju prihvatiti taj teret. Ni oni što su branili Vukovar nisu imali puno godina. I oni su se bojali, ali su se ipak suprotstavili. Oni su se suprotstavili onima koji ubijaju, a mi moramo onima koji pljačkaju. Jer kako reče Siniša Glavašević - tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?
Autor Sizif
| < « | » > |
|---|
