Petrova Afrika je u Pločama
Župa Kraljice neba i zemlje osnovana je dekretom nadbiskupa metropolite dr. Frane Franića 21. studenoga 1961. Prvi župnik bio je don Ante Meštrović. Prva molba za crkvu podnesena je 21. veljače 1962., a uz priču o pola stoljeća župe vezana je i borba za izgradnju crkve u jedinome gradu u državi bez Božjega hrama
„Petre, ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (Matej 16, 13-20). Priča o pedeset godina župe Kraljice neba i zemlje u Pločama, koja će se ovih dana obilježiti brojnim svečanostima i misnim slavljem, u najvećoj je mjeri priča o don Petru Mikiću, župniku koji službu Božju u ovome gradu obavlja već 42 godine! Župa Kraljice neba i zemlje osnovana je dekretom nadbiskupa metropolite dr. Frane Franića 21. studenoga 1961.
Prvi župnik bio je don Ante Meštrović. Prva molba za crkvu podnesena je 21. veljače 1962., a uz priču o pola stoljeća župe vezana je i borba za izgradnju crkve u jedinome gradu u državi bez Božjega hrama. Od 1951. do 1967. nije bilo ničega, a krajem kolovoza te godine tadašnji župnik don Zdravko Blajić kupio je dio barake od Branka Vrankića, uselio se u nju i prvu misu u prostoru od 57 metara četvornih rekao 8. prosinca 1967. Don Blajić zadržao se u Pločama dvije godine, a onda su Ploče 1969. dočekale, pokazalo se, sudbinski dolazak don Petra Mikića. Već u siječnju 1971. don Petar kupio je drugi dio barake površine 41 metar četvorni.
Misno slavlje u baraci
Ruševna i trošna drvena građevina iz koje se širila poruka Božje ljubavi i nade postala je vremenom mitsko mjesto pločanskoga puka kojim ju je nazvao svetom barakom. Brojne generacije mladića i djevojaka u njoj su poluilegalno primale sakramente i pripremale su za život u skladu s kršćanskim naukom. Tako je bilo sve do 27. veljače 1983. „Bila je nedjelja. U subotu kasno navečer prenijeli smo iz barake u kuću u Birini neke klupe i stol koji je služio kao oltar. Na vratima barake ostavili smo ceduljicu s natpisom: „Dragi vjernici, od danas je sveta misa u novoj kući na Birini. Nismo više barakaši! Hvala dragome Bogu", živo se prisjeća don Petar tih trenutaka.
Prijetnje progonom
Već sutradan uslijedili su pozivi na razgovore, prijetnje kaznama i progonom. „Ta nesigurnost trajala je do 28. studenoga te godine kada su me dva milicionera pokupila s ulice. Tu u Pločama moje su misije. Za Afriku molim, a u Pločama svoj život posvećujem svojim sunarodnjacima koji su bili kao ovce bez pastira. Znali su kočničari vjere za onu Kristovu: Udri pastira pa će se i ovce razbježati", prisjetio se don Petar tih dana, kao i „velikodušne" geste sutkinje koja mu je prolongirala za jedan dan odlazak u Makarsku, zbog praznika 29. novembra. Polazeći na autobus do Makarske u zatvor don Petra je, prema njegovu svjedočanstvu, zaustavio Lovro Budimir i, sa suzama u očima, izvadio iz džepa dvije tisuće maraka i knjižicu uz riječi: „Uzmite, skinite s nje koliko vam god treba i platite. Ne idite u zatvor. Nije vama tamo mjesto. Vi morate ostati s nama". Don Petar je odbio Lovrin dar, otišao u susret sudbini. Ni u najtežim trenucima pločanskoga župnika nije napuštala vjera da će se vremena promijeniti i crkva izgraditi. Nije znao kada ni kako, ali je bio uvjeren da će se za to Svemogući pobrinuti. Vjera i nada nisu bile uzaludne, komunizam je srušen, a crkva u Pločama izgrađena kao plod Božje ljubavi, providnosti i dobrote. Bijela bazilika na obali grada danas je ponos i prepoznatljiv znak. Grad je 1997. Crkvi darovao zemljište, a projekt je napravio splitski arhitekt Ivan Vulić. Nadbiskup Marin Barišić obavio je posvetu nakon deset godina gradnje. Unutrašnjost monumentalne građevine od biranih je vrsta kamena. Crkva ima kapelu posvećenu hrvatskim braniteljima i prostor za majke s djecom. Oblaganje 51 metar visokoga zvonika, u kojemu je šest zvona, jedan je od završnih faza velikoga projekta, koji uključuje i postavljanje reljefa hrvatskih svetaca i blaženika na velike stupove. Pastoralni centar s brojnim sadržajima dovršen je iznutra, a velika želja don Petra je da se uz crkveni kompleks sagradi multimedijski centar i gradska vijećnica.
SPALIO JUGOSLAVENSKE ZASTAVE
Jedno vrijeme vodila se rasprava o lokaciji na kojoj će se izgraditi crkva. „Govorili su da je lokacija na brdu bolja od sadašnje. Ja im odgovorih da smo mi skromni i da hoćemo ovu „lošiju" u centru grada. Raspisali su i referendum po tom pitanju dok sam bio u Houstonu na Kongresu za apostolat pomoraca, gdje sam promovirao dragu nam domovinu. S ponosom sam pokupio sa stolova jugoslavenske zastave i spalio ih pred svim sudionicima, dobivši za to pljesak", rekao je don Petar.
SAMI ĆE SE PREPOZNATI
Don Petar se prisjeća da je u vrijeme službe Božje redovito odjekivala glazba s tranzistora koji su bili postavljeni na prozorima susjedne radničke nastambe. Jedni su mu prilazili i upozoravali ga da pazi što govori, jer su prisiljeni kontrolirati ga i podnositi izvješća na partijskim sastancima. „Da sam znao kako idete u zatvor, bio bih to spriječio"-rekao mi je tadašnji predsjednik općine. Kako biste vi to spriječili ako je po zakonu? A ako nije, zašto me zatvoriste?", odgovorio mu je župnik. „Drugi su se pak busali u prsa i govorili: „Ja sam to učinio i tko mi što može, naredila Partija". Imena dotičnih ne bih spominjao. Žalim ih i danas. Ta bili su samo sluge režima. Tu su među nama. Valjda će se prepoznati. Danas se ponašaju kao da ništa nije bilo, a ja se stalno pitam: Zar je moguće da je to tako bilo? A bilo je".
Ante Šunjić
dubrovacki.hr
S najmlađima u Africi
| < « | » > |
|---|
