Baš negdje u ovo vrijeme potpisniku ovih redaka, mojoj malenkosti, ističe kazna zatvora u trajanju od mjesec dana uvjetno sa jednogodišnjom godinom kušnje da se ne počini novo kazneno djelo.
Stariji čitatelji će se sjećati o čemu se radi a ja neću "otvarati ormare sa kostima".
Nije to poanta. Poanta je ta da je u Hrvatskoj moguće dobiti kaznu zatvora zbog pisane riječi. Upravo takvu kaznu sam ja lani dobio.
A nije uvijek tako bilo.
Što se to tako dramatično promijenilo na našoj medijskoj, blogovskoj, forumskoj sceni od 2006. godine da su pravni stručnjaci iz ropotarnice našega kaznenog zakonodavstva ponovno posegnuli za strašilom slobode javnoga govora?
Ako govornicima i piscima javne riječi fizička sloboda nije oduzimana u ratnim vremenima, kada su neke riječi bile istinski teške, štoviše doslovno razorne i ubojite, što je to novog pod hrvatskim suncem zbog čega bi znanstvenike, književnike, umjetnike, novinare, blogere i slobodoumnike svih vrsta ponovno trebalo stavljati iza rešetaka?
U proteklih 20 godina ni jedna javna osoba nije zatvorena samo zbog toga što je nešto rekla, pa makar i uvredljivo i neistinito. To nas je stavljalo uz bok zemljama Europske unije, u kojima novinarima i urednicima u proteklih 20 godina nije izrečena zatvorska kazna. I zašto bi onda odjednom na taj način novine i športale trebalo kriminalizirati? I to u vrijeme internetizacije koja širi opće granice sloboda, pa i slobode vrijeđanja i klevetanja, čak i govora mržnje. U doba WikiLeaksa koji je digao na noge sve svjetske zagovornike slobode javne riječi.
Poluistina i neistina, uvreda i sramoćenja nikad nije bilo više, niti je ikad bilo lakše postati novinar, odnosno javna osoba "koja ima što reći".
Međutim, zar je to razlog da pokraj sveg kriminalnog zla kojim smo okruženi kriminalce stvaramo i od takvih osoba? Još i da tome težimo baš mi u zemlji opterećenoj bolnim sjećanjem, u kojoj su hrabri ljudi s kičmom, poput Vlade Gotovca, kojeg se upravo ovih dana intenzivnije sjećamo, čamili po zatvorima samo zbog toga što su govorili o stvarima koje se tadašnjim moćnicima nisu svidjele.
Šefica radne skupine za izmjenu Kaznenog zakona dr. Ksenija Turković s Pravnog fakulteta u Zagrebu kaže da je Hrvatska zemlja koja propisuje najniže kazne za počinitelje kaznenih djela protiv časti i ugleda.
I to je točno. Neke europske zemlje imaju propisanu mogućnost izricanja još strože zatvorske kazne, ali, osim u zemljama koje imaju problema s poštovanjem ljudskih prava, takve se kazne ne izriču.
Ja sada, oslobođen svakog rizika jer sam "odgulio svoje" opet dišem punim plućima. Jer nikada ne znaš kad će se netko za nešto uvrijediti, pa bi onda čitali moje zatvorske memoare :-))
S obzirom kakvo nam je sudstvo, uopće nije bila nerealna opcija.
| < « | » > |
|---|
