Nada i Zvonko Mateljak iz Ploča već četiri mjeseca žive u − vodi. Otkako su početkom prošle godine poplave zadesile dolinu Neretve, sa svakom obilnijom kišom njihova trošna kućica u pločanskom predgrađu doslovno postaje bazen. Bračni par Mateljak je očajan. Nada je nekoliko dana štrajkala glađu u zgradi Gradskoga poglavarstva, a Zvonko u najcrnjim slutnjama razmišlja i o suicidu.
− Možda će tada netko shvatiti naš problem − kaže Zvonko. Ogorčeni su na gradsku upravu, koja im, kažu, unatoč obećanjima nije pomogla.
Nada i Zvonko tvrde da su njihovi problemi počeli prije dvije godine s izgradnjom nogometnog igrališta, koje je izdignuto, dok je njihova kuća s okućnicom ostala niže pa se sa svakom kišom u nju ulijeva voda. Namještaj je zbog dugotrajnog stajanja u vodi doslovno uništen, pa Nada ne zna kako će nabaviti drugi kad se voda povuče.
‘Nismo socijalni slučajevi i ne tražimo socijalnu pomoć’
Problem je, čini se, u vlasničkim odnosima, jer Grad Ploče smatra da je zemljište na kojem je objekt izgrađen gradsko, pa je, prema njihovu mišljenju, kućica bespravno izgrađena.
Međutim, Mateljci, koji tu žive 11 godina, posjeduju kupoprodajni ugovor s bivšom vlasnicom, na temelju kojega su i platili porez na promet nekretnina u Poreznoj upravi te priključili struju i vodu.
− Tu ništa nije sporno. Da kuća nije naša, ne bi Porezna uprava mogla naplatiti porez, a Grad Ploče neka dokaže da je zemljište njihovo. Ni zgrade nisu uknjižene, a kamoli ovo zemljište ovdje − ogorčena je Nada Mateljak koja je, radeći u “Azbestu”, oboljela od opake bolesti azbestoze i sada preživljava od nadoknade za izgubljeno zdravlje.
I muž joj Zvonko također je invalid, koji je mirovinu zaradio u pločanskom komunalnom poduzeću “Izvor”. Mjesečno prima nešto više od tisuću kuna.
– Nismo socijalni slučajevi i ne tražimo socijalnu pomoć. Nama treba zamjenski smještaj, odnosno stan ili da nadležne gradske vlasti prokopaju kanal kojim bi voda s igrališta i iz naše kuće mogla otjecati u močvaru − govori Zvonko. Ne žele napustiti svoj skroman dom, premda mjesecima spavaju kod prijatelja.
Svako jutro dolaze i tuguju nad sudbinom koja ih je snašla.
– Ne znam kako dalje. Jedino da se ubijem. Štrajkala sam glađu deset dana i ništa nisam uspjela, a samo tražim da nam se oko kuće uredi kanal da voda može otjecati − ogorčeno i na rubu suza kaže Nada, koja je odbila ponuđeni smještaj u takozvanom hotelu za samce, MORH-ovu objektu, gdje je Grad Ploče do sada smjestio nekoliko beskućnika.
− Mi nismo beskućnici, živimo u svojoj kući, koliko god je neki nazivali barakom ili montažnim objektom. Unutrašnjost smo lijepo uredili, sobu, kupaonicu i dnevni boravak, pa zašto na kraju da idemo u hotel za samce? − kazuju Mateljci, uvjereni da njihova kućica smeta gradskim vlastima, koje bi njih rado iselile, a zemljište u industrijskoj zoni Vranjak prodale.
Zvonko i Nada Mateljak u poplavljenoj kući i s
uništenim namještajem
Baraku gradila ‘Jahorina’
