Rampa za invalide o kojoj sam pisala prije nekoliko dana nalazi se u neposrednoj blizini škole u kojoj radim. Gledam maloprije – velika je gužva oko te platforme. Pitam jednoga branitelja što se događa, a on mi kaže: svečano otvaranje rampe!
Sad mi je jasno zašto su se političari «nacrtali» oko nje! Otvaranje rampe znači da su tu novinari, javnost, slikavanje. Kada se radila ta rampa, nitko, ama baš nitko osim branitelja nije bio tu! Eto ih sad, k'o muhe na 'ovno.
To se narodski zove MANIPULACIJA. I to braniteljima! Ali kad njima ne smeta, zašto bi meni, eto im tamo!
No, idemo mi dalje! Zovem prije pet dana gradonačelnika, kažem mu, moram u Zagreb radi Neretve! Velike i važne stvari će biti na dnevnom redu, i planirana brana – između ostaloga, ali još mnogi problemi vezani uz gospodarenje ovom rijekom ljepoticom.
Sastanak sa Europskom konferencijom nije baš mala stvar, i nije lako doći do njih, pa molim ako je gradski auto slobodan da mi pomogne. Kako da ne, kaže gradonačelnik, možemo zajedno, i ja idem toga dana u Zagreb.
I tako ja, puna vjere u obećanje prvog čovjeka grada, zovem opet u petak, da znam planirati. Što se događa? Ništa, ama baš ništa: jedanput se uopće nije javio na mobilni, drugi puta je prekinuo zvonjavu. Pametnome dosta! I evo, upravo se spremam busom u 12,10 za Zagreb! Tamo sam u 8 navečer, spavanje kod rodbine; ujutro – sastanci i konferencije, a uveče nazad za Ploče! Valja cijelu noć putovati, u ranu zoru stići doma, već u 8 biti u školi, u 17 sastanak u školi (koji se ne može izbjeći). Nema odmora, nema spavanja!
A sve to radi Neretve i Neretvana! Ponižavanju nema kraja, ali i to je za ljude., preživjela sam ja i gore stvari. A neljudi neka uživaju u svojoj privremenoj, trenutnoj, lažnoj veličini.
| < « | » > |
|---|
