Globalizirana Hrvatska sigurno nije zemlja o kakvoj smo sanjali, jer globalizacija je, zapravo,  ekspanzija i sve brutalnije  osvajanje tuđih prostora i dobara od strane moćnih svjetskih korporacija. Stoga je upitno je li Hrvatska uopće suverena država, jer činjenica što je politički priznata ne znači i da je suverena. Biti suveren znači biti neovisan o bilo kome, i priznat kao međunarodni faktor, a Hrvatska se ne čini takvom. Monetarnu vlast smo izgubili, a monetarni sustav nismo nikada ni imali.

Vojsku smo uništili, možemo slobodno reći da je više i nemamo, a na tuđoj vojnoj i financijskoj moći nije moguć opstanak. Mi smo zemlja koja  živi na dug!

Stručnjaci smatraju da je 90% pretvorbe u RH nelegalno, i hitno treba provesti reviziju privatizacije.

Čini se kao da se sami sebe svjesno odričemo, gubimo čak i  svoj jezik i namećemo sami sebi jezik globalizatora. MMF  se ponaša kao prinudni upravitelj naše države, nametnuli su nam neoliberalni poredak u kojemu je vlasništvo iznad rada. Europske institucije prema nama se odnose kao prema slugama,  jer smo kroz povijest dokazali da smo uvijek bili dobre sluge, a loši gospodari. Država koju smo stekli krvlju naše djece, a ne voljom tih silnika, još uvijek nema čak ni svoje granice, jer su mnoge pogranične točke sporne.

Ustvari, uređenu granicu imamo samo sa Mađarskom, sa svim ostalim graničnim državama se sporimo, a unaprijed se kladim, da će rješenja biti  na štetu Hrvatske. Radić je davno, u studenom 1918. godine rekao: "Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!"

Digli smo ruke od sebe, misleći da će se drugi o nama pobrinuti. Narod smo koji pokušava živjeti na tuđoj moći i pomoći, sa psihologijom najamnih radnika, sa najamnom ekonomijom, izokrenutim vrijednostima, nasiljem,  malograđanštinom  i politikom potpuno stranom ovome narodu. Sjever i jug zemlje doimaju se kao dva udaljena pola koja nemaju ništa zajedničko osim glavnoga grada, koji je, opet, država za sebe. Odnos  političara prema  životu i prirodi je okrutan i od strane lijevih, i desnih, sa malo časnih iznimaka. Prodaje se sve živo i neživo, naročito uz more.

Prodaju se hoteli, pa su naši ljudi sada tamo  portiri, sobarice, kuharice, prodaju se škoji, sa zemljom  se prodaje i nebo, a  ni podmorje nije naše tamo gdje je trebao biti  ZERP.  No, u zadnjih pola godine sam na putu  uz Jadransku obalu, i prema Splitu, i prema Dubrovniku uočila velike napise: Ne prodaji didovinu! To je poruka koja obećava neke druge vjetrove. Doista, didovinu treba čuvati, jer ako nju prodamo, i svoje smo pretke i povijest prodali! Polako se budi svijest naroda!                                                                       

Ploče su  samo točkica na zemljopisnoj karti ove malene zemlje. Ali u toj točkici  svega ima, a to će biti predmet budućih napisa.