U potrazi za kanalima koji bi mogli utjecati na veći dotok slatke vode u Neretvu, mogu se vidjeti i neki detalji iz života Neretvana o kojima ne govorimo, a ne bi smjeli biti zaboravljeni ni zaobiđeni.Vide se stotine, tisuće neobranih stabala mandarina, tuga čovjeka uhvati koliko silno blago propada. Pa da imamo barem jedan jedini pogon za preradu mandarina, da se od onih nekvalitetnijih pravi pekmez, sok....... Ma ništa, ama baš ništa nemamo. Kao da svi čekaju da im Bog sa neba nešto spusti!
Nema parka prirode, za koji nikoga nije briga, jer da ga ima sve bi bilo drugačije! I poplava, i brana, i krivolov, i mandarine koje propadaju – sve, sve bi bilo daleko bolje.Opstruiraju nam plan upravljanja zaštićenih područja oni koji pojma nemaju o Neretvi; ništa se ne gradi, narod poplavljen, poljoprivreda propada.
I svi šute li šute! Majko mila, da se mogu vratiti legendarni neretvanski gusari, što bi rekli?!
A činjenica je da je još prije 52 godine u Opuzenu zasađena prva mandarina, koja ima čak i svoj spomenik. Malo dalje od toga spomenika mandarini je velika kartonska obavijest na vratima firme Frigo Bonsai: Otkup zatvoren do daljnjega (zbog loše kvalitete robe)!
Što to znači – do daljnjega! Što dalje bude vrijeme prolazilo, kvaliteta će biti sve lošija. Jedan mi je poljoprivrednik rekao da im u jednoj velikoj firmi uzimaju mandarine, prebroje gajbe, ali im ne daju otkupnu cijenu! O čemu ona ovisi?
U godini koja je rodila mandarinama kao rijetko kada, sustav je totalno pao na ispitu.
| < « | » > |
|---|
