Uživajući u taktovima klapske pisme na radiju, odmarajući oči nad lipotama južne Dalmacije, putnik dobronamjernik postavlja sebi pitanje postoji li i brži način putovanja od treskanja autom po magistrali od Makarske pa južnije.
A postoji naravno, ali u svrhu bržeg dolaska na cilj lišiti sebe jedinsvenog osjećaja uživancije kombiniranog vožnjom, pismom i pejsažima,.., ma nema smisla.
I tako u mislima, u relaksirajućoj podsvijesti naš putnik dobronamjernik pomalo napusti Splitsku županiju, pa prođe pokraj Baćinskih jezera, pa malo dalje jezera Birina i grada Ploča, pa još dalje do lipe uvale rogotinske i u trenutku se nađe na mostu preko rijeke Neretve.
I tu koči, puca pogled sa obe strane. Na desno zadnja dva kilometra Neretve, Ušće i Pelješki kanal, a sa lijeve strane brdo slijepljeno sa rijekom. Po sredini brda Crkva, ispod nje kuće, misto, usko i dugo, razvučeno prije zadnje okuke Neretve, pitoreskno, lijepo, opako obasjano suncem.
E ta oba pogleda, i lijevo i desno, koja šire zjenice i razbistruju um - to je Komin. U tom trenutku , za trenutak, svaki čovjek pa i naš putnik dobronamjernik postaje umjetnik, pa onda tako slobodoumno riječ Komin prevede na više načina. Komin, kamin, ognjište, toplina, obitelj, vjera,.., život.
I tako u mislima, u relaksirajućoj podsvijesti naš putnik dobronamjernik pomalo napusti Splitsku županiju, pa prođe pokraj Baćinskih jezera, pa malo dalje jezera Birina i grada Ploča, pa još dalje do lipe uvale rogotinske i u trenutku se nađe na mostu preko rijeke Neretve.
I tu koči, puca pogled sa obe strane. Na desno zadnja dva kilometra Neretve, Ušće i Pelješki kanal, a sa lijeve strane brdo slijepljeno sa rijekom. Po sredini brda Crkva, ispod nje kuće, misto, usko i dugo, razvučeno prije zadnje okuke Neretve, pitoreskno, lijepo, opako obasjano suncem.
E ta oba pogleda, i lijevo i desno, koja šire zjenice i razbistruju um - to je Komin. U tom trenutku , za trenutak, svaki čovjek pa i naš putnik dobronamjernik postaje umjetnik, pa onda tako slobodoumno riječ Komin prevede na više načina. Komin, kamin, ognjište, toplina, obitelj, vjera,.., život.
I uputi se meštar vidjeti kakvo je to misto i kakvi ljudi žive tamo, ne znajući da to, što on sada radi, žele napraviti i skoro svi putnici kada idu od Splita do Dubrovnika.
Na ulazu u selo oznaka ograničenja brzine na 40 km/h. Shvativši da tu naredbu treba baš poštivati putnik vozi dalje polako gledajući ljude koji žive na cesti. Dica igraju nogomet, parkirana auta i prikolice di ljudi iskrcavaju gajbe u svoja dvorišta. Gajbe pune svega, svakojakog i voća i povrća. Na mjestima, uz cestu, a malo i na cesti plodovi zemlje se peru i pakiraju. Vidi se da ljudi žive od poljoprivrede. Malo podalje starac sa štapom, laganim korakom guta centimetre, a tek onda metre i kilometre, podiže svoj slamnati šešir i javlja se srdačno putniku dobronamjerniku. Ovaj staje postaviti neko pitanje, a prije nego išta izusti dobije odgovor da se kuća Oršulić Stipana Rare nalazi tristotinjak metara naprid, sa live strane. Tek kasnije naš gost saznaje da je spomenuti gospodin poznat puno šire od granica Neretvanske doline. Samouki i alternativni „doktor“ koji je u svojih četrdesetak godina rada namjestio tisuće i tisuće lomova ruku i nogu.
Nakon, u najmanju ruku kazano, neobičnog prvog susreta sa mještanima našeg gosta uhvati istinska želja da upozna Komin. Provoza se autom od donjeg do gornjeg Komina, od Čađine do Đorđeve kuće, i vidi lipo misto, kuće sa dvorištima i odrinom od loze ili kivija, palme, a sa druge strane u nekom kreativnom neredu posložene trupe i barke. Vrlo brzo upozna skupinu gostoprimivih domaćina, još brže se pomiri sa činjenicom da će ovaj susret potrajati bar par dana, opusti se u hladovini neke od odrina i prepusti činjenici da igru dalje vode Kominjani. U susjednom dvorištu preplanuli ribar slaže stotine udica u parangal, izrazom lica jasno pokazujući da u njegovom životu ne postoje situacije zvane živciranje i stres. Tada se i on uključi u akciju ugošćavanja sada već novog kominskog prijatelja. Na brzinu će izvadit vršve u muravini između barke i njegove dvije trupe nadajući se bar kojoj jegulji. Usput će i baciti mrižicu priko rike, malo zabucati da se koji i cipol uhvati. I onako, neprimjetno, će u svom vrtu sa druge strane Neretve ubrati par svježih pomidora za salatu. Tu bi se trebalo skupiti za brudet i gradela. Domišljati domaćini će se pripomoć i sa dvi, tri sipe iz frižidera, a maloga su poslali motorom da skokne do Ušća, do prekaljenih ribara di će sigurno pronaći i bar jednog iverka za hitne slučajeve. I dok se se sve to pripremi, dok vrijedne žene pripreme stol da to bude svečano, jer za Kominjane upoznavanje novih ljudi i jest svečani čin, do tada će putnik dobronamjernik gricnuti malo pršuta i popiti bevande. Lagano on tone u mirnoću lijepote, puneći oči i dušu sa svim nijansama zelene boje od Neretve, krova, trstike do doline i nazad, naš gost se prepusti trenutku i pomno sluša domaćine koji mu počnu pričati priču o Kominu. Evo što oni kazaše:
Prvobitno mjesto Komin nalazilo se na brdima Kozjak i Galičak na samom ušću Neretve u more. Radi čestih poplava i velikih močvara, a ponajviše radi epidemije malarije, Kominjani su preselili 6 kilometara uzvodno i tu ostali do danas. Crkveni zapisi kažu da je Fra Luka Vladimirović godine 1742 nagovorio Kominjane da se, iz spomenutih razloga, presele na drugu stranu rijeke.
U spomen na nekadašnje naselje Komin, danas postoji kominsko Ušće, nekada ugodno malo ljetovalište, kamp, a u perspektivi (u budućnosti koja je već počela) područje adrenalinskih lijetnih sportova o kojima će se tek čuti.
Komin krasi i čuva Crkva. Kominjani je zovu Bila Golubica. Iz njenog dvorišta puca pogled na čitavu dolinu Neretve i seže na more, sve do Pelješca. Crkva sama velenčanstveno dominira iznad kominskih kuća i privlači pogled svakog putnika koji plovi Pelješkim kanalom, ili se vozi vlakom i magistralom. To je župska crkva sv. Ante, sagrađena 1912. godine. Gradila se od 1908. – 1912., a kamen temeljac je blagosovio župnik don Jozo Grabovac 28. ožujka 1909. Izgrađena je doprinosom Kominjana i uz pomoć Vjerozakonske zaklade u Zadru. Oko 200 metara dalje nalazi se mjesno groblje sv. Roka u sredini kojeg je kapela sv. Roka i Liberana sagrađena1907 godine.
U novije vrijeme Kominjani su napravili veliki Križ na vrhu brda na Galičaku i kapelicu u podnožju brda. Na taj način su zaokružili svoju prošlost, svoje postojanje, teritorij i stvorili osnovni uvjet da se tamo opet napravi naselje.
Miris brudeta ulazi na lijevu nosnicu, a gradela na desnu, pršut paše, bevanda klizi, a domaćini nastaviše:
Komin ima osnovnu školu koja je počela sa radom 1873. godine. Prvi učitelj bio je mještanin Petar Šuman. Danas se ta škola zove Osnovna škola „Ivo Dugandžić-Mišić“ i pohađaju je djeca iz Komina i djeca iz susjednih mjesta koja nemaju školu. Pored škole nalaze se dva igrališta, nogometno i košarkaško, koja služe za rekreaciju ne samo djece nego svih športa željnih duša, i također za utakmice mjesnog nogometnog kluba.
NK Gusar je nogometni klub iz Komina. Osnovan je 1928. godine pod imenom HŠK Gusar. Obnovljen je 1955. Prvi predsjednik kluba bio je Nikola Vlatković. Od tada do danas, od Nikole do Mate, Gusar je bio i ostat će više nego nogometni klub, on je institucija srasla u srž bića Komina i Kominjana. Te iste, 1928. godine osnovana i je Kominska limena glazba. Te godine su članovi inicijativnog odbora Hrvatske seljačke stranke počeli prikupljati dragovoljne priloge za kupovinu instrumenata. Osim jedanaest utemeljitelja svoje priloge su dali gotovo svi mještani. Prvi nastup je bio 25. svibnja 1930. godine pred svojim kominjanima. Kompletna prošlost i nastupi glazbe su tema velika kao i ovo što sada pišem, tako da ću reći da je Hrvatska seljačka glazba – Komin, uz Gusar osnovni dio kominskog bića, zadnjih par godina centar kristalizacije kulturnih događanja u mistu, organizirana, uvježbana, puna entuzijazma, ma nešto što jednostavno treba doći u Komin i poslušati.
Kad već stigosmo do kulture idemo dalje. Mažoretkinje osnovane 2000. godine, cijelu dekadu su prisutne na neretvanskim svečanostima prezentirajući ples, ritmiku, uvježbanost i ljepotu.
KUD Danica Hrvatska, ženska vokalna skupina koja untaoč poznim godinama pjevačica neumorno prezentira stare napjeve, jedrost i snagu kominske žene i majke.
Ženska klapa „Štrijada“ novitet na umjetničko-glazbenoj sceni Neretve. Bez obzira na činjenicu da redivito pjevaju na svim događanjima u Kominu i cijeloj Neretvi (pa i šire) , klapa koja ispred sebe ima još puno prostora, od ovog što su sada do izdavanja nosača zvuka i nastupa na festivalima.
Kulturna udruga „Preporod“ – udruga za zaštitu spomenika kulture, sakralne, etnografske, književne i kulturne baštine donjoneretvanskog kraja. Udruga koja je postala „spiritus movens“ kulturnih zbivanja u mistu, organizator raznih događanja u vrijeme velikih blagdana, pogotovo na blagdan sv. Ante, zaštitnika Komina. Poslijednji uspjeh ove udruge su teškim i predanim radom prikupljena sredstva i restaurirana slika sv. Barbare, sakralna umjetnina iz 18. stoljeća djelo firentinskog slikara Filippa Naldija.
Naravno da domaćini nisu zaboravili spomenuti i udrugu „Pokladni odbor – Komin“ koja svake godine organizira kominske poklade, a cijelom svijetu su postali poznati kao organizatori poklada 2008. godine u kojem se 533 Kominjanina umaškaralo u Štrumpfove i na taj način su godinu dana bili nositelji Guinnessovog rekorda po broju Štrumpfova okupljenih na jednom mjestu. Ludo, zar ne.
Pa da je ovo sve, dosta za jedno malo misto, pomisli putnik dobronamjernik, dok domaćice serviraju brudet, cipole na gradela i netom ubrane pomidore, samo nasjeckane i posoljene. I dok klapaju pijati, naš gost primjeti da je u priči istaknuta vjera u Boga i nacionalna svijest. Tako je, Bog i Hrvatska. A nakon par čaša vina u to sveto društvo uvrstiše i Hajduk. Ali tko će se sada dignut sa stolice i sa druge strane zidića vidjeti najveći grafit posvećen Hajduku u Dalmaciji, a vidi ga svatko tko se vozi magistralom preko puta Komina. Najveći grafit, to je tek noviji poklon Hajduku, a onaj pravi, veliki, istinski poklon je napisao Mijo Medak-Anđin. Dobri čovik, crkveni pivač napisao je Hajduku himnu „ Bili su bili vrhovi planina..“. Ostala je himna do danas. Napisalo ih se poslije toga stotine, od puno renomiranih pjevača, ali sa toliko srca i ljubavi će je teško netko opet napisati. Njegova kćer Anđelka Vlahović, osnivačica i voditeljica spomenutog KUD-a Danica Hrvatska. U zadnje dvije godine napisala dvije knjige pjesama („Kominske molitvenice“ i „Hvala ti prijatelju moj“) koje je sa sa oduševljenjem prihvatila neretvanska čitalačka publika, a koliko volje ima u toj ženi i majci petero djece, tko zna koliko će još knjiga biti. Petero djece i društveni rad, pretpostaviti je da u kući ima veliku pomoć od supruga. Ima, ali samo kada je u kući, u biti kada je uopće na zemlji s obzirom da puno vremena provodi u zraku. Stipe Vlahović-Pače, još jedan samouki genijalac, samo ne za saniranje lomova nogu i ruku, nego za izradu raznih neobičnih prometala, pogotovo aviona iz kućne radinosti. Avioni iz konobe. Osnivač Aero kluba „Krila Neretve“, kluba koji djeluje već 6-7 godina, posjeduje dva aviona, a trebao bi biti bitan faktor buduće turističke promocije Komina.
Eh, turizam, reklo bi se da je je Kominjanima pomalo dosadilo obrađivati zemlju. To postaje sve manje i manje isplativo. Pitati se zašto, trebali bi onda pričati o državi i vlasti, a onda bi uništili ljepotu i smisao i ovog članka i cijele monografije. Vratimo se turizmu. Ta gospodarska djelatnost se u Kominu tek rađa, idealno za one koji žele naučiti menagment od samog početka. Imamo stil života koji je sam po sebi turistička atrakcija, nešto drugačije i relaksirajuće od modernog materijalnog, prebrzog života punog stresa, dijabetesa i infarkta. Komin ima zdravu hranu, ima trupe, lađe i ima Ušće. Područje pjeskovite plaže kojoj Neretva svake godine mjenja oblik, područje specifične mikroklime gdje stalno pušu vjetrovi idealni za windsurfing i kitesurfing. Ovaj potonji se već razvio do te razine da Kominsko ušće postaje mala oaza tog sporta. Sve vrvi od „zmajeva“. Projekt organiziran od strane kiteboarding kluba Komin, pod parolom „fun and sun“. Zabava i sunce, to je Ušće. Dovoljno za početak, nešto od toga je već i na drugoj stepenici. Daleko je do vrha, strast je u stvaranju, perspektiva je u radu, a putnika dobronamjernika će biti sve više i više. I vrlo bitno, jako bitno, kada bilo gdje u cijeloj dolini Neretve zađe sunce, sjednete u auto, polako dođete u Komin i još sat-dva, možete šetati svoje omiljene sunčane naočale. Kako bi rekli stari ljudi: „prasuncu smo“.
Priča domaćina nije dovšena, ali iće i piće su odradili svoje i priča je stala. Tu di je priča stala, počela je pisma, tu i tamo prekinuta pokojom anegdotom, sve više i više smijeha, kao da u trenutku svi postajemo mala dica. Naš gost je počeo osjećati Komin.
Opijen od vina i smijeha, umoran od pisme i brudeta putnik dobronamjenik utone u san misleći što mi tek nosi sutrašnji dan. Ah, sutrašnji dan, o njemu u nekoj drugoj monografiji.
I taj putnik dobronamjernik može biti bilo tko, mogu biti čak i ja , fetivi Kominjanin, i napuštajući ga osjećati se zadovoljno jer sam vam ispričao jednu priču i tada se za trenutak trgnuti sjetivši se da sam zaboravio jedan bitan detalj koji zaokružuje cijelu priču. Još jednom pogledavši Komin, onako usko zbijen između Orlovca i Neretve, znam da se u tom uskom dijelu nalaze Kominske uličice. E baš u tim uličicima, u jutarnjem klapanju agrije i otkivanju kose, u bačvi i konobama, u ražnju i gradelima, u štapu i vanculetu, u viki dice i vonju sataraša,.., tu je smještena kolektivna memorija života svih nas Kominjana,.., ma gdje bili.
Zdeslav Medak
| < « | » > |
|---|
