Rebalansa, zakon o radu i MMF
VLADA
Novi rebalans proračuna u kreaciji vladajućih i njihovih partnera iako najavljivan kao škare velikih rezova izazvao je mnogo kritika i ništa pohvala. Vlada je odmjerila ili bolje rečeno izbalansirala poteze kako nebi naštetila u prvom redu sebi u maniri predizbornih tlapanja: ‘’Mi smo socijalno osjetljivi stoga plaće, mirovine i socijalna davanja nismo dirali’’. Naivnima slamka da ne izgube povjerenje u one koji su dobili nesigurnu većinu na prošlim izborima, a ostalima gorka spoznaja da tonemo dublje i da vlada nije sposobna državu izvesti iz problema i omče zaduženosti. Najavljenim izmjenama zakona o radu vlada se spotakla u vlastitim lažima o socijalnoj osjetljivosti, jer svrha predložene izmjene zakona o radu je pokušaj vlade da saborskom većinom smanji prava radnika. Vlada očito ne zna kako povećati prihode i smanjiti rashode bez da otpusti prekomjerni broj državnih službenika ili da im smanji primanja, kako njima tako i svim zaposlenicima u državnim poduzećima. Uz to je neizbježna revizija i rezanje mirovina. Takav potez donio bi socijalni nemir, masovne štrajkove i prosvjede pokrenute od sindikata i umirovljeničkih udruga. U tom košmaru pojavljuje se MMF sa svojim miljardama kao jedino spasonosno rješenje. Financijski spas koji odgađa totalno potonuće, ali uvjetuje sve navedene rezove koje vlada treba napraviti, a zbog ćega bi mogla izgubiti izbore. Vlada je došla do zida i nemože iznaći rješenje s kojim će svi biti zadovoljni.
OPORBA
Iako se na prvi pogled čini da su vladajući novim rebalansom najveći gubitnici jer su ispitivanjem javnog mjenja izgubili povjerenje u dvocifrenom postotku, balansirani rebalans najviše je naštetio oporbi. Da je vlada napravila velike rezove refleks takvih promjena u kratkom roku bi naštetio vladi, a možda bi je i srušio. Na novim izborima, puk nezadovoljan velikim rezovima kaznio bi vladajuće dajući glas oporbi. Oporba dolaskom na vlast, zadržala bi novo-nastalo stanje, jer prljavim poslom velikih rezova nisu uprljali svoje ruke, a sve buduće prigovore na istu temu anulirali bi u poznatom SDP-ovskom stilu Zorana Milanovića: ‘’To je djelo prethodne vlasti , pitajte njih’’.
Veliki rezovi su neizbježni. Rezovi ili bankrot. I oporbi je jasno da netko mora napraviti rezove, a onaj koji prvi upotrijebi velike škare suprotnom taboru napravit će medvjeđu uslugu. Posrtanje vlade sa izmjenama zakona o radu oporba je iskoristila da se šta više približi sindikatima. Previše jaki sindikati oporbi su u ovom slučaju benigni tumor koji može vrlo lako postati maligni onog trenutka kad se oporba domogne vlasti. Zato oporba podilazi sindikatima da se referendum protiv izmjena zakona o radu održi iako ga je vlada povukla iz saborske procedure.To bi isto bilo kad bi neka vlada ukinula smrtnu kaznu, a onda nakon toga oporba tražila referendum za ukidanje smrtne kazne. I oporba zna da bi se miljuni nepotrebno potrošeni za referendum, mogli puno bolje potrošiti za dobrobit gospodarstva, ali to je cijena ulizivanja koju će platiti porezni obveznici, a mogla bi biti i besplatna predizborna kampanja.
Spasonosna injekcija MMF-a nebi odgovarala oporbi jer bi se vlada u tom slučaju mogla opravdati da je to je jedino šta su mogli napraviti i da drugih rješenja nije bilo, a poznato je da svako opravdanje posebno od HDZ-a lako puši naivno hrvatsko biračko tjelo.
SINDIKATI
Novim rebalansom sindikati su uglavnom zadovoljni jer su pošteđene plaće zaposlenima. Smanjenjem plaća smanjuje se i kasa sindikata jer sindikati žive od sindikalnih članarina koje su prikupljaju u odrđenom postotaku od plaće svakog člana. Sindikati imaju najjače članstvo u državnim službama i državnim poduzećima, a veliki rezovi u tim službama financijski bi oslabilo sindikate. Napomena: novac je imperativ svakog rada, a sindikalni čelnici imaju neto plaće veće od 10 tisuća kuna uz to primaju i naknadu za odvojeni život. Vladin prijedlog izmjena zakona o radu pokrenut je upravo zbog mase zaposlenih u državnim tvrtkama, jer se tamo slijepo poštuje zakon o radu, a radnici su zaštićeni puput Ličkih medvjeda. Takav slučaj nije kod zaposlenih u privatnom sektoru, gdje se površno provodi zakon o radu, ali se obilato koriste rupe u zakonu, a sve se svodi na ono: ‘’Uzmi ili ostavi, takvih kao ti ima na birou i jedva čekaju da im ustupiš radno mjesto’’. Zato i ne čudi da je san svakog radnika stalno zaposlenje u sigurnoj državnoj tvrtci pod okrilje zakona i svemoćnog sindikata.
Prikupljenim potpisima za referendum sindikati su izborili pobjedu i nikakvih izmjena zakona o radu u budućnosti neće biti bez njihove suglasnosti. Sindikati su se dobro uhljebili u radništvu državnih institucija i državnih tvrtki, a tamo je zaposlenih kao u priči.
Kako će se država izvući iz problema, uz pomoć MMF-a ili nekim drugim modelom sindikatima je svejedno najvažnije je da se ne diraju njihovi interesi, a to su ovom slučaju državni zaposlenici.
Iako sindikati postoje od prvog dana samostalnosti RH, nigdje ih nije bilo od 1991.-1997. u Kutleraju hrvatske pretvorbe kad je radništvo masovno ostajalo bez posla u ime velike pljačke za nekolicinu odabranih. Kutleraj je došao na naplatu, a krivnja za ovo stanje podjednako pripada i sindikatima, jer su vidjeli, znali i ništa nisu poduzeli, a u većini slučajeva su pomagali i posredovali u djeljenju šakom i kapom prijevremenih mirovina.
