Pokušajmo se prisjetiti reakcija tadašnje oporbe danas vladajućih kada je prije tri godina HDZ-ova vlada podignula PDV na 23% i uvela krizni porez. Osim onih u običajnih kritika koje oporba po difoltu mora sasuti vladajućima, čulo se i ovo: '' udar na standard, osiromašivanje građana, loš potez nesposobnih'' ..... itd.
Jeli povećanje PDV-a pametna odluka i profitirali država s takvim potezom?
Kada se nađemo u situaciji da nam je kupovna moć iznimno mala, odnosno da primanja s kojima raspolažemo nisu dostatna za normalan život primjenjujemo sistem nužne potrošnje. Jesti moramo. Režije i kredite plaćati moramo. Sva ostala potrošnja spada u kategoriju: ''ako što ostane''. Danas nam ostaje sve manje i manje, a mnogima ne ostaje ništa.
U posljednje 3 godine kupovna moć građana smanjena je gotovo za 20%. Poskupljenje goriva, prehrambenih artikala i kredita (posebno u Švicarcima) samo su dio onoga što nam je srozalo standard. Novo povećanje PDV-a još je jedan udar na kupovnu moć građana. Ako smo prisiljeni manje kupovati, onda ćemo pažljivije odlučivati što kupujemo i kako trošimo,a odreći ćemo se onoga bez čega možemo.
Što uistinu znači smanjena kupovna moć građana? Računica je jednostavna!
Danas u Hrvatskoj oko milion i pol građana ima neto primanja (plaće i mirovine) manje od 5,5 tisuća kuna mjesečno. Porast primanja u protekle tri godine nije pratilo poskupljenje što znači da milion i pol građana u kategoriji navedenih primanja ima znatno smanjenu kupovnu moć.
Izabrao sam tri prehrambena artikla za koja mislim da možemo smanjiti njihovu potrošnju za 1 kg mjesečno: ''sir srednje kvalitete'', ''salata'', ''voće''. Ako smanjimo kupnju za samo jedan kg , onda računica kaže da mjesečno milion i pol ljudi manje kupuje 1500 tona svakog od ovih artikala. Taj iznos penje se na 18000 tona po artiklu godišnje. Umanjenjem kupovne moći na ovom primjeru pokazuje da smo smanjili proizvodnju mlijeka i zatvorili pogon najmanje jedne mljekare, bez posla ostavili desetke, a možda i stotine radnika , osiromašili stočare, voćare i poljoprivrednike. Ovo su samo tri artikla kao primjer,a popis je sigurno nešto duži. Ne moramo kupovati: novine, majonezu, marmeladu, čips, napolitanke, senf, kisele krastavce, kompot od trešanja, puding, krafne, kroasane, gazirana pića .... bez toga se može. Odreći ćemo se jutarnje kave u kafiću, na kratke relacije ćemo pješačiti nećemo koristiti automobil, svatko će stisnuti gdje god može. Manje ćemo trošiti za neke artikle i usluge i svi oni koji su vezani za proizvodnju tih artikala zbog smanjene potražnje manje će proizvoditi, zbog toga će mnogi ostati bez posla i primanja, a država će u konačnici manje napuniti svoju kasu.
Povećanjem PDV država će možda zadržati postojeći kreditni rejting za novo zaduživanje, sve ostalo je daljnje potonuće. Već više od 10 godina ekonomisti, poslovni ljudi, poduzetnici, (posebno izvoznici) političarima trube da je kuna precijenjena i da je porezno opterećenje na svim nivoima omča oko vrata poduzetništvu i gospodarstvu. Da je kojim slučajem prije desetak godina kuna devalvirala za 5-7%, i da se u isto vrijeme smanjio PDV na 17%, onda bi sigurno manje ljudi iz Hrvatske išlo na skijanje u Austriju, manje bi uvozili, manje bi se zaduživali, imali bi bolji kreditni rejting i kamate bi bile manje. U takvom omjeru tečaja kune i PDV-a, cijene mnogih artikala iz uvoza izjednačile bi se s cijenama domaćih proizvoda. Na primjer; cijena(jeftinija) tjestenine talijanskog proizvođača ''Barilla'' izjednačila bi se s cijenom (skuplja) domaćeg proizvođača ''Cetina'' iz Omiša. Konkurentnim cijenama domaćeg proizvoda smanjio bi se uvoz, povećala bi se potrošnja domaćeg proizvoda i povećao bi se izvoz, a to znači opstanak domaće proizvodnje, više radnih mjesta i veći BDP.
Najavljeno kresanje državne uprave,ali bez smanjenja poreznog opterećenja samo je pola posla ka izlasku iz krize. Priča o štednji je dobra priča, jer država treba štedjeti, ali svi ostali trebali bi puno više trošiti da bi država ubrala što više novca na našoj potrošnji. Smanjenjem dažbina prema državi, a ne povećanjem dobivamo mogućnost veće potrošnje, s time veću proizvodnju, a uz to postajemo konkurentni mamac za ulagače koji bi otvarali nova radna mjesta. Sve ostale priče o nekakvom masovnom dovođenju potencijalnih ulagača bez smanjenja državnih dažbina na svim nivoima priča je koja ne drži vodu, posebno kad u okruženju imamo jeftiniju radnu snagu u puno jeftinijim državama.
Pored kresanja preglomazne i skupe državne uprave i državne potrošnje, nova vlast treba se ozbiljno uhvatiti u koštac s nelikvidnošću i svima onima koji su generatori nelikvidnosti. Ne dopustivo je i sramotno da u Hrvatskom saboru sjedi poduzetnik s prijavljenih preko 50 miliona kuna ušteđevine, a mjesecima njegova tvrtka kasni isplatiti dobavljače zbog čega dobavljači kasne s isplatom plaća svojim radnicima. A radnik bez plaće nema što trošiti, kad radnik ne troši država ubire manje PDV-a, trgovci manje prodaju, proizvođači manje proizvode, a jedini dobitnik u ovom začaranom krugu je taj bogati poduzetnik, u ovom slučaju saborski zastupnik, generator nelikvidnosti, koji godišnje ubere; čistih, bez poreza, milion i pol kuna kamata na tuđem novcu, kojeg je prijavio kao svoju ušteđevinu. Ovo nije jedini primjer, to je pravilo manje-više svih tajkuna neplatiša s pozamašnim bankovnim računom i imovinom stečenom uglavnom po sistemu ti meni robu i usluge, a ja kad ti platim.
Povećanje PDV-a kao jednog od ključnih poteza nove vlade za izlazak iz krize pokazuje da je nova vlast jednako nesposobna kao i prethodna.
| » > |
|---|
